Riječ umjetnika

Slikanje je za mene način povezivanja sa životom, sređivanja mojih misli i unošenje smisla u svijet koji me okružuje. Prenošenje misli u konkretne i stvarne oblike pomaže mi u pronalaženju i shvaćanju svog mjesta u društvu i prirodi koja me okružuje. Kada slikam sasvim mi je prirodno da počinjem bolje razumijevati stvari koje me zanimaju jer sam vizualan tip (kad god rješavam apstraktne probleme, rješenje mi se pojavi češće u slikama nego u riječima ili simbolima), ali možda i zato što su moja prva sjećanja sastavljena od zidnih murala koje je po našoj kući naslikala moja majka (također umjetnica). Slikanje mi je u krvi. Naravno, tu je i uvijek prisutna želja za samo-izražavanjem, izazov da se iza sebe ostavi malo ljepote za vječnost, ali i težnja da se svijetu malo i vrati, a ne da se iz njega samo neprestano uzima.

Ja se uglavnom bavim apstrakcijom ne zato što želim pobjeći od jasnog značenja, već zato što mi ona dopušta da s ljudima komuniciram jasnije i izravnije. Ne zaboravimo da su, manje ili više, u svojoj biti svi jezici apstrakcije širih pojmova. Apstrakcija je jedan od ključnih načina na koji svjesna bića preživljavaju. Žedno dijete gleda u čašu čokoladnog mlijeka. Dok ju gleda i pruža ruku prema njoj, ručica mu se oblikuje prema obliku čaše. Jezik njegovih osjetila pokreće vizualni dio njegovog mozga, a vizualni znakovi prevode se u jezik kojim se koristi motorički dio djetetova mozga. Količina informacija koje dijete obradi posežući za čašom čokoladnog mlijeka je toliko velika da ni u pedeset godina informatičke znanost i istraživanja umjetne inteligencije, još nitko nije uspio stvoriti stroj koji može obaviti sličan zadatak na isti način kao i čovjek. Bez neke vrste međumodalne apstrakcije, ovaj jednostavni zadatak ne bi mogli obaviti ni ljudi. Mnogi koncepti prisutni u mojim radovima su prilično složeni. Kad ih ne bi izražavao kroz apstrakciju bilo bi ih puno teže brzo prenijeti drugim ljudima. U biti, najveći dio mojih radova uopće ne treba smatrati čistom apstrakcijom. Moji radovi su bliži onome što znanstvenik V.S. Ramachandran naziva „oblikovnim primitivnostima mozga“. Umjesto da slikam cvijeće, pejzaže ili ljude, ja radije slikam nešto što snažno podsjeća na jednu od tih stvari. Umjesto cvijeta vidite nešto što vas silno podsjeća na cvijet, a umjesto pejzaža, nešto što vas silno podsjeća na pejzaž. Umjesto osobe, imate osjećaj sirove svijesti. Koristeći ovaj primitivniji jezični oblik, nastojim prevazići prepreke za razumijevanje do kojih može doći zbog osobnih, kulturalnih ili generacijskih pristranosti koje je gledatelj razvio tokom svog života. Moj cilj je zaobići mentalne prepreke i to tako što svojim slikama izravno stimuliram emotivne i intuicijske centre smještene u ljudskom mozgu.

1 2